Ja Timotije Jokanovic Crnogorac star 60 ljeta nalazeci se na jednom imanju zvanom Monte Aguara u distriktu Huanqueros , petog februara ljeta gosponjeg 1949 u drustvu moje voljene supruge Ane Buratovic I nasih sest sinova , svijeh bogu hvala u dobrome zdravlju sjedeci I drzaci pogled uperen u beskrajna polja Pampa razmisljao sam o svom zivotnom putu.
Iako nemajuci namjeru da ikada ista pisem o mojim sjecanjima niti o mom zivotu neka me neodoljiva unutrasnja sila neprestalno tjerala na to sto je na kraju svega ipak bilo razumljivo posebno nakon krvavog rata koji se vodio u mojoj dragoj domovini kao I sjecanja na moju familiju koju nikada nijesam zaboravio citavoga svog zivota u ovim dalekim prostranstvima novoga svijeta .
I upravo tog dana dogodila se cudesna stvar . nakon mnogo godina potpune tisine primio sam pismo od mog brata Emilija /Miljana / koji je bio tek trogodisnji djecak davne 1907 godine kada sam ja uz saglasnost svojih roditelja odlucio napustiti rodno ognjiste u selu Trsa na obroncima Durmitora.
Uprkos suzama mojih roditelja , otisao sam prije svega jer sam svim svojim bicem zelio poboljsati uslove u kojima smo zivjeli ,ali gledajuci svoju uplakanu majku nikada nijesam mogao ni zamisliti da je to rastanak za uvjek I da je vise nikada necu vidjeti .
MOJA SJECANJA OD KAD PAMTIM
U mojoj domovini Crnoj Gori (danas Jugoslavija) ljeta gospodnjeg 1900 bio sam djecak od 10 godina , sin Novice Jokanovica I Mare Malovic (legalno vjencanih) imao sam I brata Dominga /Nedjeljka/ I dvije sestre Petranu I Vidosavu u dobi od 7,5 I 3 godine .
Ekonomska situacija mojega oca Novice u selu Trsa bila je osrednja sto je opet zavisilo od godine do godine ,uglavnom smo se bavili poljoprivredom I stalno se muceci I radeci puno na nasem imanju ipak smo uspjevali kako tako za tamosnje uslove odrzati pristojan nivo zivota.
Medjutim u tim krajevima zima je bila izuzetno ostra I dugotrajna ,a snjeg je znao napadati I do dva metra visine ponekad padajuci neprekidno sve do svetog Djordja , nase seoske slave.
Za tako ostru zimu trebalo se dobro pripremiti , osigurati hranu I drva preko ljeta za ljude ,ali I za zivotinje. Sve te poslove obavljali su moji roditelji , a ja kao najstarije dijete pomagao sam koliko sam god mogao.
Osim toga trebalo je cuvati mladju djecu I pripremati im hranu, sto je bio posao moje majke koja je pored toga strikala I rucno sila robu za sve nas.
Jednoga dana radeci uobicajne poslove na nasem imanju moj otac je dok je cijepao drva tesko povrijedio lijevu nogu napravivsi velku ranu .
U tom trenutku vidjevsi njega kako sav u krvi bespomocno lezi pokraj mene shvatio sam koliko je zivot tezak I kroz sta se sve mora proci u zivotu , na neki nacin zakoracio sam kroz tu nevidljivu barijeru iz bezbriznog djetinjstva na teski I mukotrpni put borbe za opstanak .
Cim sam dosao sebi poslije prvog soka dozvao sam majku koja je na svu srecu u tom nevjerovatno teskom trenutku bila potpuno prisebna I nekako smo ja I ona zajedno prenjeli oca I uspjeli ga leci u krevet .
Posto je bila zima sa izuzetno velikim snjegom,a u selu nije bilo ljekara moja majka je narodnim crnogorskim ljekovima napravljenim od planinskih trava cistila ocevu ranu , zaustavljala krv,I previjala ga.
Jos uvjek nakon svih ovih godina cini mi se kao da sad gledam njene oci koje me posmatraju onako zgrcenog I uplasenog dok placem zajedno sa mojom mladjom bracom I sestrama .
Ali to je bila hrabra Crnogorka I neprestalno me bodrila , govorila mi je da sam ja taj koji je sad na ocevom mjestu , da sam dovoljno odrastao I da moram imati dovoljno hrabrosti , samopouzdanja da podnesem tako nesto I da su to stvari koje se desavaju tjeseci me da ce oceva rana zarasti za svega 7 dana.
Upitao sam majku ko ce za tih sedam dana raditi sve teske poslove na nasem imanju , ko ce hraniti zivotinje, sjeci drva na tako velikoj hladnoci I u tolikom snjegu?
Moj otac me onako slab I skoro na kraju svojih snaga uhvatio za ruku rekavsi da to moram ja , da je siguran da cu uspjeti I da ce mi on davati uputstva sto I kako da radim sve dok on ne ozdravi .
I tako sam svaki dan radio boreci se protiv hladnoce I velikog snjega .
Majka mi je pomagala koliko je god mogla , samo sto ocev oporavak nije trajao 7 dana vec citava 3 mjeseca , 3 mjeseca koja su mi prije svega pomogla da se osjetim snaznim I sposobnim za zivot , da sazrim i u kojima nijesan naucio samo raditi teske poslove vec I nocu kada bi me prosao umor od dnevnog rada moj dobri otac me je ucio citati , bio mi je ucitelj.
Ja sam sjedao na podu pokraj kreveta u kojem je lezao I pazljivo ga slusajuci upijao svaku njegovu rijec .
Znao je citati samo stampana slova iako ne brzo dok pisana nije znao tj puno slabije .
Bez obzira na to meni je izgledao kao neki filozof I mislio sam da zna sve, smatrao je da I ja takodje moram nauciti da citam .
Imali smo jednu malu staru knjizicu koju je otac godinama cuvao ispod postelje I koja se zvala POCETNICA u kojoj je bilo mnogo slicica uz pomoc kojih sam poceo uciti.
I tako je moj otac sa bolovima od rane lezeci u krevetu svim silama nastojao u meni probuditi ljubav za citanjem .
Posto se njegov oporavak produzio koristio sam svaki trenutak odmora I trcao prema njegovom krevetu trazeci poduku , cesto puta I mnogo vise od onoga sto je ona znao .
Medjutim oca su dok je lezao posjecivali mnogi prijatelji medju kojima je bilo I onih koji su zavrsili 4 ili 6 godina skole , tako da sam I od njih nastojao nauciti sto sam vise magao.
Neki od tijeh prijatelja predlozili su mojim roditeljima da mi kupe olovku sto su oni rado prihvatili , ali to nije bilo izvodljivo jer na zalost u selu nija bilo prodavnice u kojoj bi se mogao kupiti pribor za pisanje ili bilo sto slicno.
Na svu srecu ubrzo mi je jedan od ocevih prijatelja poklonio olovku od 7 centimetara I obecao da ce me uciti pisati svaki put kada dodje da ga posjeti . Na taj nacin sam ubrzo za svega nekoliko dana naucio pisati slova. Nakon toga odlucio moliti oca , posudjujuci mu moju olovku I papire da I on nauci pisati I tako sam ga ucio ono sto sam znao I kako sam znao iako je to prihvatao dosta bezvoljno . Jos uvjek se sjecam kako je satima drzao olovku u saci bezuspjesno pokusavajuci da napise makar jedno slovo,sve dok se napokon nije oslobodio , namjestio olovku medju prste I poceo pisati.To je trajalo nekolio dana sve dok se nije umorio , vise je volio ustati se iz kreveta , sjesti u stolicu I raditi nesto rucno najcesce je malenim nozem I raznim drugim alatkama ukrasno rezbario komade drveta od kojih su vremenom nastajale predivne gusle kojima su se mnogi u selu divili ,upravo zato je I govorio kako ga cekaju mnogo vaznije stvari I da radi toga nema vremana za ucenje.
I tako je moj otac radeci neke laganije poslove I uceci malo po malo sve vise zdravio sa priblizavanjem proljeca I nase seoske slave Sv Djordja , kada se snjeg vec otapao ,a proljecno sunce pocinjalo grijanje s kojim se postepeno pojavljivalo zelenilo I sarenilo cvijeca.
Onaj koji ne poznaje surovost zime nikada ne moze povjerovati u njenu okrutnost isto kao sto onaj ko ne poznaje ljepotu proljecnje prirode ne moze vjerovati u takvu promjenu .
Prolazile su zima za zimom svaka noseci sa sobom nova iskusenja , ziveci u slozi sa mojim roditeljima I djeleci sa njima dobro I zlo .Nakon svega na svijet je dosla moja sestra Sofija , koja je umrla u trecoj godini svog malog zivota za kojom smo svi dugo tugovali,a posebno moja majka.
Nakon njene prerane I tragicne smrti I zaista teske I gladne godine koja je odnjela zivote mnogoj nejaci u nasim krajevima rodio se moj brat Emilio (Miljan) koji je napokon unio zrno radosti u nas tuzni dom .
Roditelji su mi pricali o jos jednom bratu(Filip?) rodjenom godinu dana nakon mene koji je umro jos u prvoj godini zivota, ja ga se ne sjecam jer sam bio previse mali kad nas je za uvjek napustio ,ali roditelji ga nikada nijesu mogli prezaliti.
Medjutim jos od najranijeg djetinjstva do danas skoro citavog svog zivota mnogo sam vremana proveo misleci o tome kako bi bio veliki kao ja da je ostao ziv cesto zamisljajuci da je on zaista tu kraj mene , zamisljajuci njegov lik I osjecajuci njegovo prisustvo narocito u najtezim trenutcima kada sam bio potpuno sam I skoro bespomocan daleko od moje porodice, mojega sela I moje voljene domovine.
Tako sam rastao sa svojom familijom u selu Trsa sve do ulaska u 16 tu godinu , tada se desilo nesto, odnosno tada sam prvi put cuo za ono sto ce za navjek promjeniti moj zivot.
Tih godina prvi mladici iz nasega sela su posli u Sjevernu Ameriku I ubrzo su se mogle cuti price o velikom bogatstvu I velikim mogucnostima koji se nude svakome , do kojih svako ko ista vrijedi moze doci. U mojem selu se pocelo govoriti “ Onaj koji nesto valja odlazi u Ameriku ,a onaj koji nista ne valja ostaje kod kuce “ . Vjerujuci da sam I ja jedan od onih koji vrijede poceo sam moliti roditelje za dozvolu da odem u tu daleku I bogatu zemlju da radim I zaradim puno dolara I donesem ih kuci svojim roditeljima kako bi napokon I mi promjenili nas teski nacin zivota.
Osim toga bilo je mnogo nasih rodjaka koji su posli u Ameriku I koji su vec novcano pomagali svoje familije I najblizu rodbinu u selu.
Medjutim I pored svega moji roditelji su bili protiv toga govorili su mi da radeci kako radimo uz malo srece mozemo obezbjediti normalan zivot , medjutim ja sam znao da je to gotovo nemoguce I da su oni zapravo svjesni svih zrtava htjeli da svi ostanemo zajedno u kuci ne zeleci da ja odem I time razdvojim familiju pa makar bili primorani na gladovanje.Skoro su me odvratiliod zelje daodem za Ameriku ,ali korz glavu mi je stalno odzvanjalo “ Ko vrijedi odlazi , ko ne vrijedi ostaje” . Nastojao sam da mi dozvole , jer se nijesam mogao pomiriti sa pricama da “ne valjam ako ostanem u selu “ obecavajuci mojima da cu se vratiti za tri godine!
Na zalost dato obecanje nijesam izvrsio jer nikada nijesam zaradio dovoljno …
Napokon sam dobio dozvolu svojih roditelja I pocele su pripeme za moj odlazak .
Pripremajuci se za put I cekajuci saputnike prslo je nekoliko mjeseci . Nakon svega dosao je I dan odlaska sedmoga dana marta mjeseca godine 1907.
Bio je to najtuzniji dan u mom zivotu , kojega nikada necu zaboraviti ……ne mogu zaboraviti tuzni oprastaj najprije sa mojom sestrom, zatim bratom Miljanom koji sme grlio uplakanih ociju iako je bio jako mali I imao svega tri godine ,a najveca tuga je bila kada sam se poljubio sa majkom …jadnom mojom majkom koja mi je ubilvena u suze I bol rekla ”Neka ti je sa srecom put sine moj , moja najveca zelja je da mi se brzo vratis iako imam osjecaj da mi se vise nikada neces vratiti “ u tom momentu je izasla iz kuce I pala skrhana od bola .Vratio sam se da je podignem iz snjega , sto je bila moja posljednja pomoc,koju sam joj pruzio , u toj situaciji sam pomisljao da ostanem kuci I za uvjek zaboravim na Ameriku I sve snove … medjutim , imao sam dvadeset saputnika za Ameriku koji su me naprosto uzeli za ruke I otrgli od majke . Sjecam se samo da sam se poljubio sa ocem I drugim rodjacima …nakon toga sam se udaljio I zastao gledajuci u pravcu majke sa puno tuge I bola. Cekao sam da da vidim kako moj otac prilazi majci , kako je podize u uvodi u kucu potpuno skrhanu I jos uvjek u soku . Nakon pola sata hoda dosao je I moj otac I rekao mi da se moja majka postepeno oporavlja , te da ce me on otpratiti do grada Niksica , mjesta gdje sam se I sa njim zauvjek oprostio.
Oprastaj je bio bolan , samo sto je karakter muskaraca cvrsci I daje im jacu sposobnost da u sebi istrpe bol, bez da se onesvjeste , kao moja majka . Tako sam se nakon tog tuznog oprastaja definitivno pridruzio ostalim saputnicima za Ameriku.
Nakon svih boljnih oprastajai muka ocekivao me jos jedan veliki problem ,bio sam maloljetan sa jos nepunih 17 godina a drzava Crna Gora nije dozvoljavala dobijanje pasosa niti izlazak iz zemlje .
Jedini dokument koji sam posjedovao bila je krstenica izdata od naseg seoskog svestenika inace mojeg ujaka .
Nego I pored naizgled nerijesivog problema sve moje nade bile su uprte u mog drugog ujaka koji je bio narodni polasnik nasega sela u tadasnjem crnogorskom senatu .
Tako smo stigli u Cetnje glavni grad Crne Gore ,to je bio moj prvi I na zalost posljednji susret sa nasom prijestonicom simbolom vjekovne borbe nas crnogororaca za slobodu I narodno dostojanstvo.
Grad je bio mali mnogo manji nego sam ga kao djete zamisljao ,ali sve je to za mene ,a I sve nas bilo mnogo vece I znacajnije nego sto ikada iko moze zamisliti za nas je svaki kamen nase male I siromasne zemlje bio veci od drazi od citavog svijeta .
Odmah sam potrazio ujaka ,posao sam do skupstine ali je na zalost bilo nemoguce doci do njega jer je upravo tih dana zasijedao crnogorski senat I ujak je stalno bio zauzet radom na vaznim sjednicama I odborima .
Ocekivao sam da cu nekako uz njegovu pomoc uspjeti uzvuci pasos, jer je bio veoma cijenjen I postovan covjek.
Morali smo prenociti na Cetinju
.Kada je moj ujak saznao da sam doputovo posjetio me u prenocistu I pitao me o cemu se radi .
Kada sam mu objasnio o cemu se radi I da zelim da izvadim pasos kako bi otputovao u Ameriku na zaradu, savjetovao me je I nagovarao da odustanem I objasnio da ce biti nemoguce dobiti pasos da ministarstvo ne moze prekrsiti zakone I da mi ne moze pomoci pored svog njegovog autoriteta.
Ali na moje veliko insistiranje obecao mi je da ce me zajedno sa prijeteljima pratiti do nadleznih drzavnih organa .
Sjutra dan smo obilazili od jednog do drugog ministarstva,ali bez rezulatata .
Na kraju kad sam iscrpio sve mogucnosti ujak mi je napisao pismenu preporuku kao poslanik za jednog konzularnog agenta u gradu Kotoru koji se tada nalzaio na teritoriji Austro – Ugarske.
Molio ga je da mi pomogne u granicama svojih mogucnosti .
Nakon nekoliko dana provedenih na Cetinju nezaboravnih po mnogo cemu jednog prelijepog jutra zaputili smo se prema Kotoru .
Medjutim priblizavajuci se Njeusima naisli smo na veliko iznenadjenje !
Po cesti su se kretala kraljevska kocija , neki od mojih saputnika su je odmah prepoznali I uzviknjuli “ Paznja dolazi kralj!”
Ja sam se uplasio da ce me uhapsiti jer sam bio jedini bez pasosa .
Stadosmo svi sa strane puta I u zak postovanja skinusmo kape sa glava , dok je nailazila kocija koja se kretala polako I ugledavsi nas se zaustavila.
Otvorila su se vrata kocija I pred nama se pojavio covjek sirokih pleca sa mnogo svjetlicavog ordenja koje nijesam do tad vidio .
U tom trenutku zaorili su se glasovi mojih prijatelja “ Zivio Kralja Nikola!”
Odmah nakon toga kralj je podigao ruku I pitao nas “sinovi moji kuda idete?”
Najstariji medju nama odgovorio mu je : “ Sa dozvolom vaseg visocanstva idemo u Ameriku ,da zaradom poboljsamo ekonomsku situaciju nasih familija”
Kralj je odgovorio: “idite sinovi moji neka vas bog blagoslovi I neka vam pomogne u vasem radu , jedino sto vas molim je dje god da budete pokazite cojstvo I hrabrost cuvajuci cast vase domovine I vaseg imena crnogorskog . Ali znajte dobro da se nidje niti u jednom kraju svijeta ne jede jeftiniji hljeb nego u vasoj Crnoj Gori”
Te iste noci dosli smo u luku Kotor I odmah se prijavili ujednu pomorsku agenciju radi vadjenja putnickih karata do Trsta .
U Kotoru mi se dogodila prva zapreka u inostranstvu , za mene nije bilo karte jer nijesam imao pasos ,a karta se nije mogla izvaditi drugacije.
Nakon toga sam otisao u konzularnu agenciju gdje sam pokazao pismenu preporuku sa Cetinja .
Nakon sto je pregledao dokumente konyularni agent mi je rekao da ne moze pomoci nista ,ali da sa krstenicom mogu putovati do Trsta I da ce pomorska kompanija prikriti nedostatak pasosa.
Otisao sam ponovo u agenciju I dobio kartu do Trsta .
Krenuli smo sutra dan ujutro ,tada sam se prvi put u zivotu popeo na brod I vozio njim bez da sam ikada prije toga vidio more.
Kada je brod krenuo uhvatio me umor I strah tako da sam se na trenutke zelio vratiti nazad u moju rodnu Trsu kod mojih roditelja u nasu kucu.
Prolazili smo kroz prelijepi Bokokotorski zaliv ,a ja sam se onako vas u strahu I nesiguran divio ljepoti tih krajeva ,ali pogled mi se stalno vracao Lovcenu ekako gledajuci u njega cinilo mi se da sam jos uvjek tu kod kuce I dok se on vidi da je sve blizu na dohvat ruke .
Madjutim ubrzo smo izasli iz zaliva I more je postalo jako nemirno sa velikim I opasnim valovima koji su zapljuskivali palubu.Na kraju smo to poslijepodne stigli do Dubrovnika , gdje se brod zaustavio na jedan sat da bi predao postu .
Dobili smo dozvolu da na kratko izadjemo radi kupovine nekih svari .
Ovaj grad mi se cinio izuzetno lijepim , okruzen velikim zidinama I sve je bilo tako drugacije da nam se cinilo da smo na pola puta od Amerike .
Nijesmo znali strane jezike osim maternjeg , zbog cega smo se plasili I bili nesigurni tako smo se pokusavali sporazumjevati jezikom gluvonijemih koristeci ruke I tijelo .
Medjutim hodajuci ulicama culi smo govor kao sto je nas maternji I vjerujuci da se radi samo o jednom nasem zemljaku , uputili smo se prema njemu ,ali usput smo vidjeli da I drugi isto govore kao I mi I bili smo potpuno zbunjeni.
Nakon toga smo pomenutog gospodina zamolili da nam pomogne oko kupovine nekih stvarcica.
Smijuci nam se upitao nas je odakle dolazimo I mu mi odgovorismo da smo mi Crnogorci I da putujemo u Ameriku na zaradu , a on nam je I dalje sa osmjehom na licu rekao “Djeco moja , ovdje se govori isto kao u vasoj zemlji “
Upozorio nas je da pozurimo na brod , zahvalismo se ljubaznom gospodinu I sami kupismo ono sto nam je trebalo nakon cega pojurismo prema nasem brodu koji je taman kretao .
Tako smo polovili sve do Pule gdje smo se opet na kratko zaustavili,a u zoru uplovismo u Trst , koji je bio nasa krajnja destinacija .
Iskrcavsi se u Trstu susreli smo se sa mnogim novostima i za nas do tad nezamisljivim stvarima , sa nepoznatim osobama koji su nam prilazili I predstavljali se kao prijatelji nudeci svaku mogucu pomoc I sve moguce usluge , ali na srecu dosao je jedan pomorski agent obucen u uniformu koji nas je odpratio do policajca.
Policajac nas je pitao do koje agencije idemo .
Odgovorili smo da idemo do jednog Crnogorca naseg zemljaka koji se zove Milo Stanisic .
Upozorio nas je da budemo pazljivi I da se cuvamo od ljudi kao sto su oni koji nam na ulici nude usluge, jer se radi o lopovima I prevarantima , te ako zelimo moze nas on odpratiti do agenta Stanisica sto smo mi uplaseni prizorima sa Trscanskih ulica rado prihvatili.
Hodajuci uskim ulicicama vidjeli smo puno ljudi I zena loseg izgleda koji su nam usput nudili sve moguce usluge .
Mnogi od tih ulicara su govorili nasim jezikom ,ali mi smo pazljivo sljedili policajca dobro pazeci da se ko od nas ne zagubi .
Kada smo stigli do agencije izasao je gospodin Stanisic I primio nas , odveo nas u jednu prostoriju gdje nas je jos jednom upozorio da se jako cuvamo od ulicnih prevaranata, lopova I prostitutki kojih kako je rekao nema vise niti u jednom gradu na svijetu , pozivajuci nas kao dobar zemljak da mu predamo na cuvanje uz potvrdu sav novac kojega smo imali ,sto smo I ucinili.
Odradio nam je jednog covjeka koji nas je pratio do njegove privatne ustanove gdje smo rucali . Ja sam mu urucio 25 austriskih zlatnika koje nikada vise nijesam vidio .
Izlazeci I setajuci po gradu sreli smo se sa mnogim novostima koje nikada do tad nijesmo vidjeli , kao npr. tramvaj I elektricno svijetlo.
vrativsi se iz obilaska dosli smo do restorana u kojem je sjedio gospodin Stanisic sa gospodjom I malim sinom .
Gospodja je bila izuzetno zgodna Crnogorka , vrlo ljubazna koja je naredila konobaru da nam posluzi rucak za susjednim stolom .
Pitala nas je za novosti iz Crne Gore .
Kasnije je govorio gospodina Stanisic covjek liberalnih pogleda koji nam je rekao da nasu situaciju treba sto prije rijesiti te da je vec dogovorio pripremu dokumentacije sa agencijom Cosulich , posto ce za par dana isploviti brod za New York .
Meni je objasnio da su moji dokumenti sa kojima sam doputovao brodom u Trst problematicni zbog nedostatka pasosa , te da cu ako ne sa prvim vjerovatno otputovati sa drugim brodom koji bi trebao isploviti za 20 dana .
To ga nije zabrinjavalo jer je agencija Cosulich u mjestu Sergula imala vlastiti hotel za emigrante tj iseljenike sa svim komoditetom ukljucujuci I putnu kartu kao I ostale troskove . Poslije podne smo u pratnji Stanisica otisli do agencije kojoj je za smjestaj I putnu katru do New Yorka platio 240 austriskih kruna . Zatim nas je odveo do hotela kompanije gdje smo zatekli oko 500 lica koja su cekala isti brod. Nikada nijesam vidio toliku cistocu I red.
Bilo je vise sala prve, druge I trece kategorije sa konobarima I poslugom , vrtovima , hodnicima I asfaltiranim stazama, sve sa kapacitetom za 1000 osoba. Postojao je bife gdje se prodavalo sve sto je potrebno u prvom redu za nas , kao sto je duvan I famozna gazirana voda “bolito” .
Sa druge strane u istoj zgradi nalazile su se kancelarije sa sluzbenicima kao ambulante sa ljekarima I to od kompanije drzavni ljekari I americki ljekari svi placeni od agencije Cosulich .
U tom momentu situacija mi je izgledala krajnje neizvjesna zbog nedostatka pasosa I posjedovanja jedinog dokumenta krstenice. Za putnike Crnogorce kompanija je imala poeban tretman u lukama iskrcaja sa stavljanjem nekog ziga na dokumentu sa potpisom jednog funkcionera.
Nakon tri dana oglasen je pregled od strane drzavnih ljekara ,a ja sam bio bolestan – tokom puta sam dobio neke ospice I osuo sam se po citavom tijelu .
Poceo je pregled najprije vizuelni od srtane tri ljekara u liniji , kod kojih sam prosao kao sposoban . Sljedeci dan bio je pregled od strane dva ljekara koji su radili za kompaniju kod kojih smo svi prosli .
Treci dan dosla je revizija od strane americkih ljekara zaiskrcaj .
Sjecam se da sam dosao na red treci dje me je prvi ljekar dugo zagledao dok sam hodao nakon cega mije rekao da se izdvojim sa strane gdje su vec bile 3- 4 osobe . To me iznenadilo , ali je ipak ostala nada da cu proci .
Kasnije su me pozvali na pregled kod drugog ljekara koji mi je dao znak da idem dale kod treceg ljekara koji me je detaljno pregledao I stavio mi neke kapljice u oci I rekao da dodjem za tri dana da me ponovo pregleda .
Objasnio mi je da moja situacija nije najbolja ,ali ako se budem ljecio moguce je da se poboljsa u sljedecih desetak dana. Nakon sto je proslo deset dana cekao sam jos toliko I tada po savjetu nekih prijatelja sam trazio povracaj dokumenata I prebecivanje u drugu kompaniju koja se zala “Kocevar” gdje sam dobio obecanje da ce mi biti omogucen bezbjedan dolazak do New Yorka, ali da nema broad nego tek za mjesec dana . Posto su moji prijetelji otisli na New York “Cosulich” sa nadom da cu odputovati sa njihovom linijom .
Za nekoliko dana bio je zadnji pregled dje mi e kombinovana ljekarska ekipa saopstila da se ne mogu iskrcati u New Yorku .
Medjutim dosli su drugi zemljaci iz Crne Gore koji su putovali za juznu ameriku –za republiku Argentinu I pozvali me da putujem sa njima objasnjavajuci da tamo imaju dosta rodjaka koji su se vec bili snasli u toj zemlji .
Nije mi ostala druga mogucnost nego putovati sa njima u Argentinu dje prilikom iskrcaja u to vrijeme nije postojala nikakva kontrola ili zabrana .
Tako sam mjeseca aprila otputovao vozom s kompanijom “Leban” prema Djenovi , dje sam trebo da se ukrcam na brod za Buenos Aires , sa jednim dokumentom- Krstenicom ,na koju su stavljali pecat kompanije .
Od Trsta do Djenove u vozu mi se cinilo da letim jer se nikada do tada nijesam vozio vizom.
Posto smo dosli u Udine – Italija pojavila se jedna osoba , koja se predstavila kao konzularni agent I zatrazila nam pasose . Kada sam pruzio krstenicu rekao je da taj dokument nije valjan za putovanje I zatrazio mi 50 kruna ili da odmah izadjem iz voza .
Nalazeci se u bezizlaznoj situaciji odlucio sam da reagujem prijetnjom .
Ustao sam , uputio se prema toj osobi koja I nije izgledala kao konzuarni agent vec kao prevarant uhvatio ga za kravatu snazno ga povukao za nju , zaprijetio mu da me ne vrijedja I svom snagom mu pljusnuo samar.
Na ovo sam se odlucio jer sam se osjecao izgubljenim I jednostavno drugog izlaza nijesam vidio .
Jedan od mojih prijatelja, visok I jak predstavio se kao da mi je otac kako bi me zastitio .
Spomenuta individua je vicuci I praveci veliku graju otisla traziti policiju. U tom trenu sef zeljeznicke stanice je dao znak da voz moze krenuti prema Milau dje smo rebali presjesti na drugi voz.
Dosli smo u cekaonicu dje sam se ja odvojio da ne bi pravio probleme mojim saputnicima vjerujuci da ce me tu sacekati policija I privesti zbog onoga sto se dogodilo u Udinama .
Bila je duga noc I ja sam sjedeci na klupi zgrcen I uplasen od svakog talijana koji je prolazio kroz cekaonicu zamisljao da je policajac I da ce me uhapsiti .
Na srecu ujutro je dosao voz.
Ukrcao sam se na njega zajedno sa prijateljima I do Djenove nije bilo nikakvih problema .
Stali smo u podzemnoj stanici sto je za mene bilo veliko cudo , nijesam vjerovao svojim ocima stajli smo pod zemljom a sve je bilo osvjetljeno kao sa smo napolju .
Popeli smo se stepenicama prema gore dje nas je cekao agent kompanije I nakon pregleda dokumenata odveo nas u hotel dje smo cekali tri dana odlazak broda .
Ponovo je dosao , drugi konzularni agent I nakon pregleda isprava , rekao mi da necu moci putovati ako mu ne platim 35 talijanskih lira za potpis na krstenici posluzio sam se lukavstvom I rekao mu da ce mu sve biti placeno na brodu sljedeceg dana kada je brod prema najavi trebao isploviti .
Medjutim , dogodilo se da je brod isplovio isti dan u 4 sata poslije podne .
Prije toga dobili smo naredbu da se u 14 sati ukrcamo na brod “P.Mafalda” priblizavali smo se brodu koji je bio toliko veliki ijep I rasvijetljen da mi je izgledao kao jedan veliki plutajuci grad .
Kada smo se popeli na most primjetio sam spomenutog konzuarnog agenta .
Nadao sam se da me nece primjetiti sagnuo sam glavu I krio se u masi jer je bilo puno putnika razlicitih nacionalnosti I jezika , a brodska posada je govorila iskljucivo talijanski ,sto je vrlo mali broj putnika razumio.
U toj guzvi zacule su se brodske sirene , koje su oznacile pripremu za isplovljavanje broda.
Tada sam shvatio da cu se uspjeti izvuci od obaveze da konzularnom agentu platim 35 talijanskih lira .
Nakon oglasavanja zadnje sirene , brod je isplovio iz Djenove u pravcu Buenod Airesa I ja sam za uvjek napustio moju zemlju I stari kontinent.
Timotije Jokanovic umro je 1968 godine u Huanquerosu I pored velike zelje nikada se nije uspjeo vratiti u Crnu Goru .
Nakon dolaska u Argentinu ozenio se dalmatinkom Anom Buratovic sa kojom je imao 6 sinova , mukotrpno je radio cijeloga zivota kao I svi tamosnji Crnogorci ,ali je I pored svih nedaca uspjeo podici I odskolovati citavu familiju I pruziti im jake zivotne osnove .
Danas u Argentini zivi stitinjak Timotijevih potomaka uglavnom u Buenos Airesu , niko od njih osim kcerke …. Koja je 1971 ljetovala u staroj domovini nikada nije bio u Crnoj Gori I za tu daleku zemlju zna samo iz porodicnih predanja koja je “nono Timoteo” prenio na svoje sinove ,a oni opet na svoje itd.
I pored toga oni se danas svi osjecaju Argentincima Crnogorskog porijekla I osjecaju snaznu vezu sa svojim korijenima .
